Between Blisters and Tears: My Camino to Santiago

15 Nov 2025 3 min read
Featured image

My Camino began on 15.9.2025 and lasted until 18.10.2025. I set out on the Camino Frances from Saint Jean Pied de Port to Santiago de Compostela. The Camino had been my wish for many years, and I didn’t want it to remain just a wish, but to become reality.

The first few days I was euphoric, everything was going smoothly except for sleeping in the hostels. That was harder than walking, because I slept badly, but over time the tiredness from walking caught up with me too, and I somehow started sleeping.

I went day by day following the routes we were given on paper in SJPDP. I didn’t stray from them until the blisters hit me after León, and then walking became harder, but I kept going. Every step felt easier thanks to some peregrinos I chatted with, or seeing that others had the same problems, so I felt empathy for them. Sometimes I just wanted SOMEONE to ask me how I was doing, sometimes it was enough for SOMEONE to just say Buen Camino.

The Camino was a challenge, but it always called me to go further. Every time I wanted to stay somewhere, I kept going anyway and arrived at an even more beautiful place. The Camino simply called me onward.

I don’t even need to say how emotional I was arriving in Santiago. A river of tears flowed, and I didn’t know if it was happiness or sadness. It was especially beautiful to watch the pilgrims who had just arrived, their emotions, a group of young people, many of whom were walking barefoot.

The Camino is the world in one place. A multitude of people from all over the world, all with the same or a similar goal, and yet, I imagine, with many different wishes — mine all came down to just one: finding a bed that day.

The Camino teaches humility, everything we take for granted in everyday life. It’s a path I already miss. I will return.

Klara Dolic stormerlo
Instagram profile: @Keramikacro

Croatian Version

Female

Moj Camino je započeo 15.9.2025 i trajao do 18.10.2025. Krenula sam na francuski put od Saint Jean Pied de Porta do Santiaga. Camino je bio moja dugogodišnja želja i nisam htjela da ostane samo želja nego da postane stvarnost.

Prve Dane sam bila euforična, sve je išlo svojim putem izuzev spavanja u albergueima. To je bilo teze nego hodati jer sam loše spavala ali s vremenom je i umor od hodanja nastupio pa sam počela i nekako spavati.

Išla sam iz dana u dan slijedeći rute koje smo dobili na papiru u Sjpdp. Nisam odstupala od toga sve dok me žuljevi iza Leona nisu pogodili i tu sam teze hodala ali sam nastavila.

Svaki hod mi je bio lakši uz neke hodočasnike s kojima bih popričala ili vidjela da i drugi imaju iste probleme pa sam suosjećala s njima. Ponekad sam htjela samo da me NETKO upita kako sam, ponekad mi je bilo dovoljno samo da NETKO kaže buen Camino.

Put je bio izazovan ali je svaki put zvao dalje. Kadgod bih htjela ostati u nekom mjestu svejedno bih produžila dalje i došla u još ljepše mjesto. Put je jednostavno zvao dalje.

Ne moram ni pričati koliko sam emotivna bila prilikom dolaska u Santiago. Rijeka suza je potekla, nisam znala je li sreća ili tuga. Posebno lijepo mi je bilo gledati hodočasnike koji tek pristižu, njihove emocije, mladu grupu od kojih su mnogi išli bosi.

Camino je svijet na jednom mjestu. Mnoštvo ljudi iz cijelog svijeta a svi s jednakim ili sličnim ciljem a opet s mnogo želja pretpostavljam a svaka mi je završavala samo s jednom da taj dan nadjem krevet.

Camino ući skromnosti, svemu onom što olako shvaćamo u svakodnevnom životu. To je put koji mi već nedostaje. Vratit ću se.

Camino de Santiago Francés EN
Resumen de privacidad

Esta web utiliza cookies para que podamos ofrecerte la mejor experiencia de usuario posible. La información de las cookies se almacena en tu navegador y realiza funciones tales como reconocerte cuando vuelves a nuestra web o ayudar a nuestro equipo a comprender qué secciones de la web encuentras más interesantes y útiles.

Puedes revisar nuestra Política de Privacidad.